Licenca za prijevoz putnika i osnivanje prijevozničke tvrtke u Hrvatskoj

Sve više prijevozničkih tvrtki iz Slovenije i drugih država Europske unije razmišlja o preseljenju poslovanja u Hrvatsku, najčešće zbog poreznog opterećenja. Tipičan plan izgleda ovako: vlasnik u Hrvatskoj osnuje novo društvo, autobuse mu ne prodaje nego ih daje u najam, zaposli vozače iz Hrvatske, drugih država EU ili trećih zemalja, a uprava i administracija ostaju u matičnoj državi. Bez obzira na to kako se posao organizira, prvi uvjet je isti — licenca za prijevoz putnika, bez koje hrvatsko društvo ne smije voziti ni u Hrvatskoj ni u inozemstvu. U nastavku objašnjavamo kako državljanin Slovenije osniva društvo u Hrvatskoj, koje uvjete traži licenca, što znači najam autobusa umjesto kupnje, kako se zapošljavaju vozači, koliki je porez na dobit i što se događa kada se stvarne odluke i dalje donose izvan Hrvatske.

Osnivanje trgovačkog društva u Hrvatskoj za državljanina Slovenije

Državljanin Slovenije, kao i svaki državljanin države članice EU, može u Hrvatskoj osnovati trgovačko društvo pod istim uvjetima kao hrvatski državljanin. Za to mu je potreban hrvatski osobni identifikacijski broj — postupak smo opisali u objavi o OIB-u za strance — a društvo se osniva kod javnog bilježnika i upisuje u sudski registar. Za prijevozničku djelatnost uobičajen je oblik d.o.o. s temeljnim kapitalom od najmanje 2.500 eura. Razlike prema j.d.o.o.-u objašnjavamo u objavi Razlika između d.o.o. i j.d.o.o., a za prijevoznika je ionako važnija financijska sposobnost koju traži licenca, o čemu u nastavku.

Državljanin Slovenije može biti i direktor društva, a za rad u vlastitoj tvrtki ne treba dozvolu za boravak i rad — više o tome u objavi o direktoru s EU državljanstvom. Zakon ne traži ni da direktor živi u Hrvatskoj. No upravo tu počinje najvažnije pitanje cijelog plana: ako direktor živi i radi u Sloveniji i odande vodi posao, društvo se može smatrati upravljanim iz Slovenije, sa svim posljedicama koje opisujemo u drugom dijelu objave.

Licenca za prijevoz putnika u međunarodnom prometu

Za međunarodni prijevoz putnika autobusima potrebna je licencija Zajednice, koju za prijevoznike s poslovnim nastanom u Hrvatskoj izdaje Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Izdaje se na ime prijevoznika, nije prenosiva i vrijedi najdulje deset godina. Vožnje za strane turističke agencije — izleti, ture i transferi grupa — u pravilu su povremeni prijevoz, koji se na temelju licencije Zajednice obavlja bez posebne dozvole za liniju.

Prema Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu društvo mora ispuniti nekoliko uvjeta: biti registrirano za djelatnost prijevoza, imati upravitelja prijevoza sa stručnom osposobljenošću, imati dobar ugled, dokazati financijsku sposobnost, raspolagati vozilima u vlasništvu ili na temelju ugovora o zakupu, leasingu ili najmu, nemati dug za poreze i doprinose te imati poslovni nastan, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. Financijska sposobnost iznosi najmanje 9.000 eura za prvo vozilo i 5.000 eura za svako sljedeće, a dokazuje se temeljnim kapitalom, bilancom, namjenskim depozitom ili bankovnom garancijom. Za društvo s pet autobusa to je najmanje 29.000 eura — i to vrijedi jednako kada su autobusi u najmu, jer se financijska sposobnost računa po vozilu, a ne po vlasništvu.

Upravitelj prijevoza nije formalnost. Zakon ga definira kao osobu koja stvarno i trajno upravlja prijevozničkom djelatnošću društva — planira vožnje, prati radno vrijeme vozača i održavanje vozila. Ako je upravitelj osoba koja živi i radi u drugoj državi, a u Hrvatskoj se pojavljuje povremeno, to je prvo mjesto na kojem nadzor može posumnjati da društvo u Hrvatskoj stvarno ne posluje. Slične uvjete za međunarodni prijevoz tereta opisali smo u objavi o licenci za međunarodni prijevoz tereta.

Stvarni poslovni nastan: adresa nije dovoljna

Uvjet poslovnog nastana dolazi iz Uredbe (EZ) br. 1071/2009, koja od prijevoznika traži stvaran i stalan poslovni nastan u državi koja izdaje licenciju. To, među ostalim, znači prostorije u kojima se čuva temeljna poslovna dokumentacija — računovodstvena i kadrovska dokumentacija te podaci o vremenu vožnje i odmora vozača — vozila registrirana ili stavljena u promet prema propisima te države te poslovanje koje se ondje stvarno i kontinuirano obavlja. Virtualni ured ili adresa knjigovodstvenog servisa ne ispunjavaju taj uvjet. Nadzor u praksi provjerava gdje su dokumenti, tko potpisuje ugovore s naručiteljima i odakle se planiraju vožnje.

Najam autobusa umjesto kupnje

Hrvatsko društvo ne mora biti vlasnik autobusa. Zakon izričito dopušta da prijevoznik vozilima raspolaže na temelju ugovora o najmu, pa je čisti najam — autobus bez vozača, koji ostaje u vlasništvu slovenskog društva ili treće osobe — zakonit način da se krene bez velikog ulaganja. Pritom treba razlikovati dva pitanja koja se u praksi često pomiješaju: porezno i prometno.

Posebni porez na motorna vozila autobuse ne obuhvaća

Kod uvoza ili dugoročnog najma osobnog automobila iz druge države članice poduzetnici su navikli na prijavu carinskom uredu i plaćanje posebnog poreza na motorna vozila, i to u roku od 15 dana. Za autobuse to ne vrijedi. Članak 5. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila kao predmet oporezivanja navodi vozila iz tarifnih oznaka KN 8703 — osobne automobile i ostala vozila za prijevoz osoba, uključujući karavane, kombi vozila, „pick-up“ vozila s dvostrukom kabinom i „ATV“ vozila — te motocikle iz oznaka KN 8711. Autobusi se razvrstavaju u tarifnu oznaku KN 8702, kao vozila za prijevoz deset ili više osoba, i pripadaju kategorijama M2 i M3. Ta oznaka nije predmet oporezivanja tim zakonom, pa za autobus ne nastaje ni obveza plaćanja posebnog poreza ni prijava carinskom uredu — bez obzira na to koliko najam traje.

Zbog čega autobusi ipak moraju na hrvatske tablice

Razlog nije porezni nego prometni. Uredba 1071/2009 traži da vozila kojima prijevoznik raspolaže budu registrirana ili stavljena u promet prema propisima države u kojoj prijevoznik ima poslovni nastan. Uz to, izvod iz licencije Zajednice — dokument koji vozač mora imati u vozilu — izdaje se za vozilo upisano u licenciju hrvatskog prijevoznika i registrirano u Hrvatskoj. Autobus sa slovenskim tablicama zato se ne može jednostavno „posuditi“ hrvatskom društvu za obavljanje njegovih vožnji; kod dugoročnog najma vozilo prelazi na hrvatske registracijske oznake.

Olakšice za prekogranični najam vozila sa stranim tablicama, bez vozača, unutar Europske unije uređene su za prijevoz tereta. U prijevozu putnika takav režim dugoročnog najma stranog autobusa bez preregistracije nije predviđen.

Korak po korak: autobus u najmu, hrvatski vozači

Uzmimo za primjer hrvatsko društvo koje na godinu dana unajmljuje autobuse od slovenskog društva, bez vozača, i vozi ih svojim zaposlenicima. Redoslijed je sljedeći.

1. Ugovor o najmu između slovenskog vlasnika i hrvatskog društva, s trajanjem, cijenom, popisom vozila i pravom najmoprimca da vozilo registrira na sebe.
2. Odjava vozila u Sloveniji kod nadležnog slovenskog tijela, jer isto vozilo ne može istodobno biti registrirano u dvije države.
3. Tehnički pregled i registracija u Hrvatskoj u stanici za tehnički pregled vozila, uz policu obveznog osiguranja sklopljenu u Hrvatskoj. Prometna dozvola može glasiti na najmoprimca, uz upisanog vlasnika. Posebni porez se, kao što smo objasnili, ne plaća, pa nema ni prijave Carinskoj upravi.
4. Upis vozila u licenciju kod Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i izdavanje izvoda iz licencije Zajednice za svaki autobus. Uz zahtjev se dokazuje i financijska sposobnost za svako vozilo.
5. Zapošljavanje vozača: ugovori o radu, prijava na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, tahografske kartice i dokaz o stručnoj osposobljenosti vozača, a za rad u više država članica i potvrda A1.
6. Knjigovodstveno: najamnina je rashod hrvatskog društva, mora biti tržišna jer je riječ o povezanim osobama, a PDV na najam hrvatsko društvo obračunava prijenosom porezne obveze.

U ovom modelu prijevoz obavlja hrvatsko društvo: vozila su hrvatska, vozači su njegovi zaposlenici, a prihod od vožnji njegov je prihod.

Usporedba: autobusi i vozači iz Slovenije (podugovaranje)

Suprotan model, koji se često miješa s najmom, jest podugovaranje. Ako autobusi trebaju zadržati slovenske tablice, posao se ne može postaviti kao najam vozila bez vozača u kojem hrvatsko društvo vozi svoje linije. Umjesto toga slovensko društvo obavlja dio prijevoza kao podizvođač — svojim autobusima i svojim zaposlenim vozačima, na temelju vlastite licencije Zajednice i potrebnih međunarodnih dozvola.

Razlika je potpuna. U tom slučaju vozila se ne odjavljuju ni preregistriraju, ne upisuju se u hrvatsku licenciju, vozači ostaju slovenski osiguranici i za njih hrvatsko društvo ne izdaje potvrde A1 ni obračunava plaću. Hrvatsko društvo javlja se kao naručitelj usluge i knjiži ulazni račun podizvođača, a odgovornost za vozila, vozače i dozvole snosi slovenski prijevoznik. Kod PDV-a treba imati na umu da se prijevoz putnika oporezuje u svakoj državi razmjerno prijeđenim kilometrima, pa i za podizvođača vrijede obveze koje opisujemo u objavi o obrascu MCP i obvezama stranih prijevoznika putnika.

Podugovaranje je zakonito rješenje, ali odgovara na drugo pitanje: ono ne premješta poslovanje u Hrvatsku nego ga ostavlja u Sloveniji. Ako je cilj da se dobit ostvaruje i oporezuje u Hrvatskoj, prijevoz mora obavljati hrvatsko društvo — svojim vozilima, makar i unajmljenima, i svojim vozačima.

Cijena najma i dojam koji struktura ostavlja

Kada najmodavac i najmoprimac imaju istog vlasnika, riječ je o povezanim osobama, a najamnina mora biti ugovorena po tržišnim uvjetima i dokumentirana. Previsoka najamnina smanjuje dobit u Hrvatskoj i prebacuje je u Sloveniju, gdje se oporezuje kao prihod najmodavca; preniska otvara pitanje u Sloveniji. Porezne uprave obiju država mogu takvu cijenu korigirati.

Na kraju, treba biti svjestan i dojma koji takva struktura ostavlja. Društvo bez vlastite imovine, s autobusima u najmu od matičnog društva, vozačima kao jedinim zaposlenima i upravom u drugoj državi izgleda kao registracijska adresa, a ne kao samostalan prijevoznik. Najam sam po sebi nije problem, ali povećava važnost svega drugog: stvarnog upravitelja prijevoza u Hrvatskoj, dokumentacije ovdje i odluka koje se ovdje donose.

Zapošljavanje vozača iz EU i trećih zemalja

Vozači koji su državljani Hrvatske, druge države članice EU, EGP-a ili Švicarske zapošljavaju se bez dozvole za boravak i rad — dovoljni su ugovor o radu i prijava na obvezna osiguranja. Ako u Hrvatskoj borave dulje od tri mjeseca, prijavljuju privremeni boravak u policijskoj upravi.

Za vozače iz trećih zemalja potrebna je dozvola za boravak i rad, a novoosnovano društvo uvjete za nju u pravilu ne može ispuniti odmah. Prema članku 99. Zakona o strancima, kako je izmijenjen 2026., poslodavac mora, među ostalim, u posljednjih godinu dana u kontinuitetu zapošljavati najmanje jednog istog radnika koji je državljanin Hrvatske ili EGP-a, imati priljev na račun od najmanje 100.000 eura u posljednjih 12 mjeseci i zadovoljiti omjer domaćih i stranih radnika. Sve uvjete i primjer novoosnovane tvrtke donosimo u objavi Radna dozvola za strance.

Praktični zaključak za društvo koje se tek osniva: u prvoj godini vozači bi trebali biti državljani Hrvatske ili drugih država EU, a zapošljavanje vozača iz trećih zemalja planira se tek kad društvo ispuni sve uvjete. Do tada postoje zakoniti međukoraci, poput agencije za privremeno zapošljavanje, ali ni oni nisu prečac jer uvjete mora ispunjavati i korisnik. Svi vozači, bez obzira na državljanstvo, moraju imati vozačku dozvolu i dokaz o stručnoj osposobljenosti za vozača koji vrijede u EU.

Porez na dobit u Hrvatskoj

Prema Zakonu o porezu na dobit stopa iznosi 10 % ako su godišnji prihodi manji od 1.000.000 eura, odnosno 18 % ako su jednaki ili veći od tog iznosa. Prijevozničko društvo s nekoliko autobusa u međunarodnom prometu prag od milijun eura prelazi brzo, pa je za usporedbu s drugom državom realno računati sa stopom od 18 %.

Pri usporedbi ne treba gledati samo stopu. Presudno je hoće li hrvatska stopa uopće biti primjenjiva na cijelu dobit, o čemu više u nastavku, te koliki dio dobiti ostaje u Hrvatskoj nakon najamnine koja se plaća matičnom društvu.

Postoje li u Hrvatskoj poticaji za nabavu novih autobusa?

Najizdašnija porezna potpora u Hrvatskoj propisana je Zakonom o poticanju ulaganja: ovisno o iznosu ulaganja i broju novih radnih mjesta, stopa poreza na dobit može se umanjiti za 50, 75 ili 100 % na razdoblje do deset godina. No isti zakon u članku 10. stavku 7. izričito isključuje sektor prometa te sektore prijevoza i skladištenja. Kupnja autobusa za javni prijevoz putnika zato ne može biti projekt ulaganja za koji se odobravaju te potpore, bez obzira na to jesu li vozila nova i zadovoljavaju li standard EURO 6.

Treba znati i za drugu zapreku iz članka 7. stavka 10. istog zakona: korisnik potpore mora potvrditi da u dvije godine prije prijave nije premjestio djelatnost iz Europskoga gospodarskog prostora u područje ulaganja. Drugim riječima, sustav poticaja nije zamišljen za preseljenje postojećeg poslovanja iz druge države članice.

U hrvatskom porezu na dobit nema ni opće olakšice kojom bi se određeni postotak ulaganja u opremu i vozila dodatno odbijao od porezne osnovice, kakvu poznaju neki drugi sustavi. Ako društvo autobuse kupi, ulaganje se porezno priznaje kroz amortizaciju: za vozila, osim osobnih automobila, propisana stopa iznosi 25 % godišnje, a zakon dopušta njezino podvostručenje na 50 %, pa se nabavna vrijednost može porezno otpisati već u dvije godine. Ako su autobusi u najmu, hrvatsko društvo umjesto amortizacije u rashode knjiži najamninu, a pitanje poticaja za nabavu vozila ostaje u državi vlasnika.

Kada uprava ostaje u drugoj državi: porezna rezidentnost

Najveći rizik plana „vozači u Hrvatskoj, uprava u inozemstvu“ nije u Hrvatskoj nego u državi iz koje se društvo upravlja. Hrvatski Zakon o porezu na dobit rezidentom smatra društvo koje ima sjedište upisano u registar u Hrvatskoj ili kojemu se ovdje nalazi mjesto stvarne uprave i nadzor poslovanja. Druge države članice imaju slična pravila. Ako se sve bitne odluke — o ugovorima s agencijama, cijenama, vozilima i zapošljavanju — donose u drugoj državi, ta država može hrvatsko društvo smatrati svojim poreznim rezidentom i oporezovati njegovu dobit po svojoj stopi.

Kada obje države društvo smatraju svojim rezidentom, primjenjuje se ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između tih država, a mjesto stvarne uprave u tom je postupku ključna okolnost. Čak i kada rezidentnost ostane hrvatska, ured iz kojeg vodstvo stalno upravlja poslovanjem može u drugoj državi činiti stalnu poslovnu jedinicu, na koju se onda raspoređuje dio dobiti. U oba slučaja očekivana porezna ušteda može nestati, a društvo snosi troškove poslovanja u dvije države.

Vozači: čije se socijalno osiguranje primjenjuje

Vozač koji većinu radnog vremena vozi u drugim državama članicama osoba je koja uobičajeno radi u dvije ili više država. Ako značajan dio posla ne obavlja u državi u kojoj živi, primjenjuje se zakonodavstvo države u kojoj poslodavac ima registrirano sjedište ili mjesto poslovanja. Europska pravila pod tim podrazumijevaju mjesto u kojem se donose bitne odluke društva i obavljaju funkcije središnje uprave. Sud Europske unije u predmetu C-410/21 bavio se upravo prijevozničkim društvom i potvrdio da samo posjedovanje licencije Zajednice u jednoj državi ne određuje gdje se vozači osiguravaju.

Praktična posljedica je izravna: ako se društvom stvarno upravlja iz druge države, doprinosi za vozače koji rade pretežno u inozemstvu mogli bi se morati plaćati u toj državi, a ne u Hrvatskoj. Nadležna ustanova izdaje vozačima potvrdu A1 prema zakonodavstvu koje se stvarno primjenjuje, a naknadno utvrđena pogreška znači obračun doprinosa unatrag. Uz to, kod vožnji koje se obavljaju unutar druge države ili između dviju drugih država treba provjeriti pravila o upućivanju vozača i minimalnoj plaći te države, a za službena putovanja obračunavaju se dnevnice u inozemstvu.

Što provjeriti prije odluke o preseljenju

Prije nego što se osnuje društvo i sklope ugovori o najmu, dobro je odgovoriti na nekoliko pitanja. Tko će biti direktor, a tko upravitelj prijevoza, i hoće li stvarno raditi u Hrvatskoj? Gdje će se čuvati dokumentacija i odakle će se planirati vožnje? Tko će potpisivati ugovore s agencijama? Prelaze li autobusi na hrvatske tablice ili se posao postavlja kao podugovaranje sa slovenskim prijevoznikom, i je li najamnina tržišna? Tko će voziti prve godine, dok društvo ne ispuni uvjete za zapošljavanje radnika iz trećih zemalja? I, na kraju, kolika je stvarna porezna razlika kada se u izračun uključe hrvatska stopa od 18 %, najamnina koja odlazi matičnom društvu i troškovi poslovanja u dvije države?

Ako su odgovori takvi da se društvom stvarno upravlja iz Hrvatske, preseljenje može imati smisla. Ako vodstvo i odluke ostaju vani, a društvo u Hrvatskoj ima samo vozače i autobuse u najmu, lako postaje samo registracijska adresa — a upravo takve strukture porezne uprave, zavodi za socijalno osiguranje i prometne inspekcije najpozornije provjeravaju.