Bruto plaća je iznos koji se ugovara i koji poslodavac isplaćuje — iz njega se izdvajaju doprinosi i porez, a radniku na račun sjeda neto plaća. Zakon o radu traži da plaća bude ugovorena u bruto iznosu, što znači da ugovor o radu ne smije sadržavati samo iznos „u ruke”.
Iz bruto plaće obračunavaju se doprinos za mirovinsko osiguranje generacijske solidarnosti (MIO I. stup) i doprinos za MIO II. stup, pri čemu se kod plaća ispod 1.300,00 eura primjenjuje umanjenje osnovice za MIO I stup. U nastavku donosimo mjerodavne odredbe Zakona o radu o načinu određivanja plaće i pravu na povećanu plaću.
Sukladno odredbi članka 90.b Zakona o radu (NN 93/14, 151/22), kojim je propisan obvezni sadržaj ugovora o radu u pisanom obliku, isti mora sadržavati bruto iznos, dodatke na plaću i razdoblje isplate tih primanja i ostalih primitaka na temelju radnog odnosa na koja radnik ima pravo.
Način određivanja plaće
Članak 90.b (NN 93/14, 151/22)
(1) Plaća mora biti ugovorena, utvrđena ili propisana u brutoiznosu.
(2) Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu, a poslodavac koji nije u obvezi donošenja pravilnika ili pravilnikom o radu osnove i mjerila nije utvrdio, dužan ih je ugovoriti ugovorom o radu sklopljenim s radnikom.
(3) Ako plaća nije određena posebnim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu u skladu sa stavkom 2. ovoga članka, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću.
(4) Pod primjerenom plaćom iz stavka 3. ovoga članka smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.
(5) Osnove i mjerila za isplatu plaće radnika ne mogu biti poslovna tajna.
(6) Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog pravnog akta protivna stavku 5. ovoga članka ništetna je.
Pravo na povećanu plaću
(1) Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50 %.
(2) Otežani uvjeti rada iz stavka 1. ovoga članka, u smislu ovoga Zakona, su uvjeti rada za koje su procjenom rizika na radu kod poslodavca utvrđene opasnosti, štetnosti i napori koji bi mogli izazvati štetne posljedice za sigurnost i zdravlje radnika.
(3) Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu utvrđuje se za koje poslove koje radnik obavlja kod poslodavca postoje otežani uvjeti rada za koje radnik ostvaruje pravo na povećanu plaću.
(4) Ako povećanje plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom nije određeno na način iz stavaka 1. i 3. ovoga članka, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ono moglo odrediti, radnik će ostvariti pravo na primjereno povećanje plaće.
Na što još paziti
Stavak 2. članka 94. povezuje pravo na povećanu plaću s procjenom rizika — otežani uvjeti rada su oni za koje su procjenom rizika utvrđene opasnosti, štetnosti i napori. Društvo koje nema ažuriranu procjenu rizika teško će obraniti i obračun dodataka na plaću.
Iznos koji se stvarno isplaćuje uređen je rokovima iz Pravilnika o porezu na dohodak, o čemu pišemo u objavi o isplati neto plaće. Ako je radnik ujedno i član uprave, primjenjuju se i pravila o najnižoj mjesečnoj osnovici iz objave o doprinosima za direktore trgovačkih društava.
